h1

Kalaši nemaju pisanu povijest, nemaju čak ni svoje pismo. Uz osobna imena ne koriste prezimena, a jezik kojim govore, kalašamun, ne poznaje nazive mjeseci ni dana u tjednu. Jedna od legendi kaže da su Kalaši potomci nekadašnje velike vojske slavnog osvajača Aleksandra Velikog. Za razliku od tamnokosih susjeda, Pakistanaca i Afganistanaca, često su svjetlokosi i plavooki. Kažu da su upravo tako nekad izgledali Aleksandrovi vojnici. Koriste gotovo isključivo samo ono što im priroda daje. Žive slično kao njihovi davni preci. Iz rijeka dobivaju struju i vodu, pšenicu melju u mlinovima koji se nisu promijenili tisućama godina. Imaju skromna polja sa žitaricama i kukuruzom, a još od vremena kad je u blizini prolazio Put svile, uzgajaju i dud (murvu), hranu dudova svilca, leptira čija ličinka stvara svilene niti. Za vrijeme kratkih ljeta, većina muškarca odvede stoku na visoke planinske pašnjake. Čilam Joši i druga djeca tad ostanu sama s majkama i bakama. Gotovo svaka kuća u vrtu ima potok koji dolazi iz vrleti Hindukuša. Vodovoda nema, pa do kuća nose vodu u vrčevima na glavi.